Odnos Rimljana prema gladijatorima je bio ambivalentan. Na ovo zanimanje u rimskom društvu gledalo se manje više kao i na prostituciju, koja je isto kao i gladijatorstvo, u isto vreme i fascinirala i odbijala. S jedne strane, ratoborno društvo kao što je bilo rimsko, cenilo je gladijatore zbog srčanosti, ali u isto vreme ih je i omalovažavalo zbog niskosti i grubosti zanimanja. Neki gladijatori su, međutim, uspevali da steknu veliku slavu, a takođe postoje zapisi koji potvrđuju da su se tim zanimanjem bavili i pripadnici senatorskih i drugih uglednih rimskih porodica. Pouzdano se zna da je čak devet rimskih careva (između ostalih, Kaligula, Hadrijan i Komod) u nekom trenutku svog života bilo privučeno ovim pozivom[1].
Gladijator koji bi imao uspeha zarađivao bi između 3.000 i 15.000 sestercija, što je bilo pravo malo bogatstvo u odnosu na normalnu platu jednog gladijatora koja je iznosila između 1.000 i 2.000 sestercija[1]. Većina gladijatora su bili robovi koje su njihovi gospodari kupovali, iznajmljivali i prodavali po sopstvenom nahođenju.
U areni, više su se cenili kriminalci i slobodnjaci nego robovi i ratni zarobljenici, jer su se prvi borili srčanije i sa više volje s obzirom da su dobijali nešto zauzvrat — prvi slobodu, a drugi novac
Svi gladijatori, da bi mogli da se bore u areni, morali su pretodno da prođu kroz obuku. Vežbali su pod budnim okom magistera (lat: magister), koji je u isto vreme vodio i školu i obuku. U toku obuke, gladijatori su koristili štitove od pruća i mačeve od drveta koji su se nazivali rudis (lat: rudis), i koji su bili duplo teži od mača koji se obično koristio u areni. Ovi mačevi su se predavali onim gladijatorima koji su uspešno došli do kraja gladijatorske karijere, kao nagrada za dobru službu i dozvola da otvore sopstvenu školu za gladijatore. U Rimu je bilo mnogo privatnih gladijatorskih škola u doba Republike, ali kad je nastupio period Carstva, država je sve te male škole absorbovala kao i pokroviteljstvo nad samim borbama[1].
Pri ulasku u školu, budući gladijator, koji se zvao novicijus (lat: novicius), polagao je zakletvu - sakramentum (lat: sacramentum) da posvećuje svoj život bogovima podzemlja i da prihvata bez pogovora svaki tip poniženja. Dobrovoljci su takođe potpisivali i ugovor - auktoramentum (lat: auctoramentum) sa upravnikom gladijatora - lanistom (lat: lanista), kojim bi se određivalo koliko često treba da se bore, koje oružje treba da koriste, i koliko će zarađivati.
Na obuci, pretendenti na gladijatorski posao bi prolazili kroz fizički pregled koji je obavljao lekar i kojim bi se utvrđivalo da li je pretendent fizički sposoban da izdrži izuzetno napornu obuku, kao i to da li je estetski privlačan. Estetika borca je bila nerazdvojni deo gladijatorskih borbi pred publikom.
U Rimu su postojale četiri škole: ludus magnus (lat: ludus magnus), ludus dakus (lat: ludus dacus), ludus galikus (lat: ludus gallicus) i ludus matutinus (lat: ludus matutinus). Ova poslednja je obučavala gladijatore borbi sa zverima.
Škole su imale barake sa malim sobama za gladijatore i ogromne terene za vežbanje. Neke su imale i mesta za gledaoce za one koji su želeli da posmatraju treninge. Treninge su vodili posebni treneri koji su se zvali doktori (lat: ludus doctores), a koji su često i sami nekad bili gladijatori.
Vežbalo se udarajući o stubove (lat: ludus palus) od dva metra ukopane u zemlju. Rivalstvo među budućim gladijatorima se brzo pojavljivalo, i još brže se uspostavljala hijerarhija među njima, a na osnovu veštine u borbi koju su pokazivali na obuci.
Gladijator koji bi imao uspeha zarađivao bi između 3.000 i 15.000 sestercija, što je bilo pravo malo bogatstvo u odnosu na normalnu platu jednog gladijatora koja je iznosila između 1.000 i 2.000 sestercija[1]. Većina gladijatora su bili robovi koje su njihovi gospodari kupovali, iznajmljivali i prodavali po sopstvenom nahođenju.
U areni, više su se cenili kriminalci i slobodnjaci nego robovi i ratni zarobljenici, jer su se prvi borili srčanije i sa više volje s obzirom da su dobijali nešto zauzvrat — prvi slobodu, a drugi novac
Svi gladijatori, da bi mogli da se bore u areni, morali su pretodno da prođu kroz obuku. Vežbali su pod budnim okom magistera (lat: magister), koji je u isto vreme vodio i školu i obuku. U toku obuke, gladijatori su koristili štitove od pruća i mačeve od drveta koji su se nazivali rudis (lat: rudis), i koji su bili duplo teži od mača koji se obično koristio u areni. Ovi mačevi su se predavali onim gladijatorima koji su uspešno došli do kraja gladijatorske karijere, kao nagrada za dobru službu i dozvola da otvore sopstvenu školu za gladijatore. U Rimu je bilo mnogo privatnih gladijatorskih škola u doba Republike, ali kad je nastupio period Carstva, država je sve te male škole absorbovala kao i pokroviteljstvo nad samim borbama[1].
Pri ulasku u školu, budući gladijator, koji se zvao novicijus (lat: novicius), polagao je zakletvu - sakramentum (lat: sacramentum) da posvećuje svoj život bogovima podzemlja i da prihvata bez pogovora svaki tip poniženja. Dobrovoljci su takođe potpisivali i ugovor - auktoramentum (lat: auctoramentum) sa upravnikom gladijatora - lanistom (lat: lanista), kojim bi se određivalo koliko često treba da se bore, koje oružje treba da koriste, i koliko će zarađivati.
Na obuci, pretendenti na gladijatorski posao bi prolazili kroz fizički pregled koji je obavljao lekar i kojim bi se utvrđivalo da li je pretendent fizički sposoban da izdrži izuzetno napornu obuku, kao i to da li je estetski privlačan. Estetika borca je bila nerazdvojni deo gladijatorskih borbi pred publikom.
U Rimu su postojale četiri škole: ludus magnus (lat: ludus magnus), ludus dakus (lat: ludus dacus), ludus galikus (lat: ludus gallicus) i ludus matutinus (lat: ludus matutinus). Ova poslednja je obučavala gladijatore borbi sa zverima.
Škole su imale barake sa malim sobama za gladijatore i ogromne terene za vežbanje. Neke su imale i mesta za gledaoce za one koji su želeli da posmatraju treninge. Treninge su vodili posebni treneri koji su se zvali doktori (lat: ludus doctores), a koji su često i sami nekad bili gladijatori.
Vežbalo se udarajući o stubove (lat: ludus palus) od dva metra ukopane u zemlju. Rivalstvo među budućim gladijatorima se brzo pojavljivalo, i još brže se uspostavljala hijerarhija među njima, a na osnovu veštine u borbi koju su pokazivali na obuci.